Belica

Belica je međimursko naselje između gornjeg i donjeg dijela županije, ali njezin najupečatljiviji identitet raste iz ravnice i uzgoja krumpira. Mjesto je nakon Drugoga svjetskog rata postalo posebno poznato po toj kulturi, a belički proizvođač Stanko Premuš proglašen je šampionom na republičkoj poljoprivrednoj izložbi u Zagrebu 1955. godine. Tu je baštinu 2025. dobio tumačiti Muzej krumpira u Ljudevita Gaja 23, ovalna građevina zamišljena poput kore koja izlazi iz zemlje. Prostor od 150 četvornih metara služi za izložbe, edukacije, sajmove i predstavljanje domaćih proizvoda. Druga okosnica mjesta jest župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije: izgrađena je u gotičkom stilu u drugoj polovici 13. stoljeća, a današnji oblik dobila je 1598. godine. Prvi poznati spomen Belice potječe iz 1256., dok brončanodobna ostava pronađena 1964. pri pripremi zemljišta za mjesnu ciglanu pokazuje mnogo stariju prisutnost ljudi. Belica tako u kratkoj šetnji spaja srednjovjekovnu crkvu, industrijsku priču o glini i suvremeno predstavljanje krumpira kao lokalnog simbola.

Belica leži na dodiru Gornjeg i Donjeg Međimurja, na pretežno mlađoj pleistocenskoj terasi istočno od Čakovca. Prvi poznati zapis o mjestu, pod nazivom Terra Beosvola, potječe iz 1256. godine, a župa se spominje 1334. Beličku gospodarsku priču obilježile su dvije sirovine: glina, koju je mjesna ciglana prerađivala od početka 20. stoljeća do početka 1980-ih, i krumpir, po kojem je selo postalo poznato nakon Drugoga svjetskog rata. Na zemljištu pripremanom za ciglanu 1964. pronađena je ostava srpova, sjekira, oružja i sirove bronce iz 11. stoljeća prije Krista. Današnji identitet Belice dodatno označavaju Muzej krumpira i cvijet krumpira na općinskom grbu.