Stara Gradiška

Stara Gradiška malo je posavsko naselje na lijevoj obali Save, izravno nasuprot bosanskohercegovačkoj Gradiški. Od Okučana je udaljena 14 kilometara, a od Nove Gradiške 30 kilometara, pa njezin položaj određuju granica, rijeka i povijesni pravac kroz zapadnu Slavoniju. Mjesto se razvilo uz prijelaz preko Save: srednjovjekovni izvori spominju ga 1295., dok je utvrda zabilježena 1528. pod imenom vadum Gradysche. Nakon oslobođenja od osmanske vlasti 1691. Stara Gradiška postala je dio Vojne krajine i dobila novu utvrdu, a 1776. podignuta je barokna crkva sv. Mihovila. Najteži sloj lokalne povijesti vezan je uz nekadašnju kaznionicu u tvrđavi, koja je tijekom Drugoga svjetskog rata postala drugi najveći logor jasenovačkog sustava. U Staroj Gradiški zatočeni su muškarci, žene i djeca, a Kula je ostala osobito snažan simbol stradanja žena i djece. Posjet zato nije klasičan obilazak znamenitosti, nego susret s graničnim krajolikom i mjestom sjećanja. Očuvane dijelove kompleksa treba promatrati dostojanstveno, bez ulaska u zatvorene ili nesigurne građevine.

Identitet Stare Gradiške proizlazi iz položaja na Savi, stoljetne uloge graničnog prijelaza i ostataka tvrđavskog sklopa. Na istom se prostoru smjenjuju tragovi antičkog Servitiuma, srednjovjekovnog posjeda ivanovaca, osmanskog Berbira i krajiške utvrde podignute nakon 1691. godine. Tvrđava je od austrougarskog razdoblja služila kao zatvor, a u Drugome svjetskom ratu postala je dio jasenovačkog sustava logora. JUSP Jasenovac navodi da je Stara Gradiška bila drugi najveći logor toga sustava te mjesto zatočenja žena i djece, zbog čega Kula ima posebno memorijalno značenje. Naselje je 2021. imalo 207 stanovnika, pa današnji mir uz Savu stoji u izrazitom kontrastu s teškom poviješću sačuvanom u zidinama.