Raša

Raša je najmlađi planski izgrađen grad u Istri i jedan od najcjelovitijih hrvatskih primjera modernističkog rudarskog urbanizma iz 1930-ih. Novo naselje izgrađeno je 1936.–1937. prema projektu talijanskog arhitekta Gustava Pulitzera Finalija za potrebe rudara i ugljenokopa Labinštine. Središnji trg organiziran je oko crkve sv. Barbare, čiji oblik podsjeća na prevrnuti rudarski vagonet, dok zvonik priziva rudarsku lampu. Upravo ta arhitektura najbolje objašnjava vezu grada s ugljenom. Centar Arsia – mali muzej rudarstva nastavlja priču kroz predmete i interpretaciju rudarskog života. Raša leži samo tri kilometra jugozapadno od Labina, pa se planski grad lako kombinira s labinskom starom jezgrom i rudarskom baštinom Podlabina. Prema moru općina izlazi na Raški zaljev i obalna mjesta poput Svete Marine. Okolni krajolik zato spaja industrijsku povijest, dolinu Raše i istočnoistarsku obalu. Rudarski karakter Raše ne završava na simbolima crkve: raspored radničkih kuća, javnih zgrada i trga projektiran je kao funkcionalna cjelina novoga industrijskog grada. Upravo zato obilazak pješice daje više smisla nego promatranje samo pojedinačnog spomenika.

Raša nije obalno mjesto u klasičnom smislu, nego nekadašnje rudarsko središte u dolini Krapanskog potoka, dok se općinska obala proteže kroz Trget, Tunaricu, Koromačno, Ravne i Svetu Marinu. Grad je podignut između 10. ožujka 1936. i 10. travnja 1937., pa njegove usporedne radničke ulice, središnji trg i industrijska prošlost čine rijetko zaokruženu urbanističku cjelinu. More se iz Raše ne vidi kao iz susjednog Labina, ali se rudarska priča nastavlja prema Raškom zaljevu, nekada važnom za otpremu ugljena. Upravo spoj planskoga grada, dubokog zaljeva i strme istočne obale razlikuje Rašu od istarskih kamenih gradića oblikovanih tijekom više stoljeća.