Marija Gorica

Marija Gorica malo je općinsko središte na brežuljcima između Zaprešića i Sutle, devet kilometara sjeverozapadno od Zaprešića. Zapadni rub općine spušta se prema rijeci Sutli i hrvatsko-slovenskoj granici, dok se oko sela nižu vinorodni obronci Marijagoričkoga pobrđa. Središtem dominira barokna župna crkva Pohoda Blažene Djevice Marije iz 18. stoljeća, u kojoj su sačuvani gotički i barokni dijelovi inventara. Mjesni identitet podjednako određuju književnost i geologija: Ante Kovačić rođen je 1854. u obližnjem Oplazniku i pohađao je marijagoričku pučku školu, a stilizirani praslon na općinskom grbu podsjeća na fosilne ostatke vrste Deinotherium giganteum pronađene na ovom području. U Svetom Križu stoji kapela koja se spominje već 1334. godine, dok pogled s brijega Lipa obuhvaća sutlansku dolinu i slovenske brežuljke. Marija Gorica zato najbolje pristaje putniku koji želi povezati crkvenu baštinu, Kovačićev zavičaj i kratku vožnju ili šetnju kroz izrazito razveden pogranični krajolik.

Naselje je jezgra općine od deset sela, čiji se prostor proteže od sutlanske nizine do vrhova Kipišče, Sveti Križ i Lipa. Današnje ime povezano je s franjevcima i štovanjem Majke Božje, a župa Marija Gorica osnovana je 1789. odvajanjem od Brdovca. Ante Kovačić ostavio je književni portret ovdašnjih strmih jaraka, livada i obrađenih brežuljaka u pripovijetci „Zagorski čudak”. Praslon na općinskom grbu daje mjestu neuobičajen paleontološki znak, nastao iz nalaza koje je krajem 19. stoljeća proučavao Dragutin Gorjanović-Kramberger.